Alabaji se nazivaju psima jedne od najstarijih aboridžinskih pasmina, nastalih na teritoriji Srednje Azije. Još u doba Sovjetskog Saveza, ljubitelji pasa počeli su dovoditi životinje u Moskvu i druge velike gradove, koji su kasnije postali osnivači srednjoazijskih ovčara.
Ko su Alabai: istorija pasmine
Alabai je dugo bio vrlo popularan među mnogim narodima Srednje Azije. Obično se ovi psi koriste u službama osiguranja i čuvara. Predstavnici ove pasmine pripadaju takozvanim molossians. Prema stručnjacima, Alabai su nastali kao rezultat narodne selekcije, čiji je proces trajao više od 4 hiljade godina. Treba napomenuti da postoji nekoliko „žarišta“rase s kojima je povezano nekoliko vrsta. U osnovi, alabaji se različitih vrsta donekle razlikuju jedni od drugih u spoljašnjosti, zadržavajući opšta svojstva temperamenta, ponašanja i psihe.
Na teritoriji Kazahstana Alabaji su poznati pod imenom "Tobet", već dugo pomažu pastirima, čuvajući stada ovaca.
Trenutno su Alabai raspoređeni na prilično velikom teritoriju - od Kaspijskog mora do Kine, kao i od Urala do Avganistana. Prema kinolozima, psi ove pasmine kombinirali su osobine nekoliko predaka odjednom - u njihovim žilama teče krv drevnih tibetanskih pasa, mezopotamskih ratnih pasa, kao i četveronožnih pastira, koje su u različito vrijeme uzgajali nomadi. Među najpoznatijim rođacima Alabaija su mongolski pastir i tibetanski mastif.
Karakter i radne osobine Alabaija
Od davnina su ti psi bili cijenjeni zbog svojih radnih osobina - čuvali su stoku i pratili karavane, a branili su i dom svojih vlasnika. Kao rezultat teške prirodne selekcije (Alabai je u pravilu živio u nekoliko komada od jednog vlasnika), surovih uvjeta postojanja i borbe protiv raznih grabežljivaca, psi su postupno oblikovali moderan izgled i karakter. Sada uzgajivači Alabaevih svoje ljubimce karakteriziraju kao pametne, jake i neustrašive životinje.
Istovremeno, obuka Alabaevih povezana je s nizom poteškoća. Nastavu treba započeti od vrlo ranog doba, vodeći računa da pas razumije hijerarhiju u porodici, odnosno svog vlasnika smatra glavnim. Treba napomenuti da u sovjetsko doba voditelji pasa nisu mogli dovoljno popularizirati srednjoazijske ovčarske pse, koje su u početku namjeravali koristiti za čuvanje državnih objekata. Međutim, nije svaki uzgajivač pasa, čak ni onaj s iskustvom, uspio dresirati Alabajeve.
U Turkmenistanu se punokrvni Alabai, poput konja pasmine Akhal-Teke, smatra vlasništvom države - zabranjeno je izvoziti ove životinje izvan zemlje.
Prema uzgajivačima Alabaevih, psi ove pasmine prilično su zreli - agresiju pokazuju tek nakon što postoji jasna prijetnja subjektu zaštite - bilo da se radi o stadu ovaca, vlasniku i članovima njegove porodice ili teritoriji gde životinja „služi“.
